Mrzim pisati ovakve tekstove. Volio bih da ovo bude posljednji ovakav koji ću napisati. Nažalost, život je takav da je to nemoguće. Pišem ovo i plačem, nije muški plakati, ali za ovakvim čovjekom i kamen bi zaplakao. Nema te više, dragi Nikola. Volio bih da mogu vratiti vrijeme, vratio bih se da još jednom proživim svaki momenat na stazi i bar još jednom odgledam tvoj ples u Normi.
Nažalost dragi Nikola, život je nepravedan. Ovaj svijet je pregrub i napustio si nas prerano. U svojoj relativno kratkoj karijeri, ostavio si izuzetno dubok trag u automobilizmu. Brojni rekordi govore sami za sebe, a ono što je veće i od tvojih sportskih uspjeha je tvoja ljudska veličina.
Kako da privedem tekst kraju? Kako da se pomirim sa tim da više nikada neću pisati o tvojim pobjedama i rekordima? Kako da se pomirim s tim da se više nikada nećemo sresti u boksu? Barem se nadam da ste ti i Filip sada skupa. Nastavi da nižeš rekorde, od sada na nebeskim stazama.
Neka ti je vječna slava i hvala Nikola!
